Burkvudov osmantus najbolje napreduje kada je zemljište ravnomerno vlažno, ali nikada dugotrajno natopljeno. Potrebe za vodom menjaju se u zavisnosti od starosti biljke, tipa zemljišta, količine svetlosti i vremenskih uslova. Prihranjivanje treba da podrži prirodan, čvrst rast, a ne da izazove preterano izduživanje mladih izdanaka. Najbolji rezultati postižu se kada se zalivanje i đubrenje prilagođavaju stvarnom stanju biljke, umesto da se sprovode mehanički prema kalendaru.
Novo posađeni primerci zahtevaju više pažnje jer njihov koren još nije prodro u dublje slojeve zemljišta. Tokom prve dve vegetacione sezone nedostatak vode može brzo izazvati opadanje listova i sušenje mladih grančica. Dobro ukorenjene biljke postaju otpornije na kraće sušne periode, ali ni tada ne treba dozvoliti višenedeljno potpuno isušivanje. Zimzeleno lišće isparava vodu tokom cele godine, uključujući blage i vetrovite zimske dane.
Količina potrebne vode ne može se proceniti samo prema izgledu površine tla. Gornjih nekoliko centimetara može biti suvo, dok je dublji sloj još dovoljno vlažan. Suprotno tome, površina prekrivena malčem može delovati vlažno, a korenova zona ispod nje već može biti suva. Provera prstom, uskom lopaticom ili jednostavnim meračem vlage daje pouzdaniju osnovu za odluku o zalivanju.
Ishrana biljke zavisi i od biološke aktivnosti zemljišta, ne samo od količine dodatog đubriva. Organska materija poboljšava strukturu, podstiče korisne mikroorganizme i postepeno oslobađa hranljive elemente. Na zdravom, humusnom tlu često je dovoljna jedna umerena prolećna prihrana. Na osiromašenom ili veoma peskovitom zemljištu hraniva se brže ispiraju, pa je potrebno pažljivije praćenje rasta i boje listova.
Potrebe za vodom i procena vlažnosti
Burkvudov osmantus voli stabilnu vlagu u zemljištu, ali ne podnosi stajaću vodu oko korena. Kada u porama tla nema dovoljno vazduha, sitni korenovi prestaju normalno da funkcionišu. Biljka tada može izgledati kao da pati od suše, iako se nalazi u potpuno mokrom zemljištu. Listovi venu jer oštećen koren više nije sposoban da usvaja vodu.
Još članaka na ovu temu
Najsigurniji način procene jeste kontrola vlažnosti na dubini od približno deset do petnaest centimetara. Ako je zemlja na toj dubini blago vlažna i lako se mrvi, zalivanje se može odložiti. Ako je suva, praškasta ili se odvaja od korena, potrebno je temeljno zalivanje. Na teškim zemljištima treba biti posebno oprezan jer se vlaga zadržava mnogo duže nego na peskovitim površinama.
Mlade biljke obično se zalivaju češće, ali količina i dalje treba da bude dovoljna da navlaži celu korenovu balu. Površno kvašenje podstiče razvoj korena pri samom vrhu zemljišta. Takav koren je izložen bržem zagrevanju, isušivanju i oštećenju tokom obrade tla. Duboko zalivanje podstiče stabilniji korenov sistem koji se lakše prilagođava promenljivim uslovima.
Stariji žbunovi mogu bez problema izdržati kraće razdoblje bez padavina ako je zemljište duboko i dobro malčirano. Ipak, produžena letnja suša može smanjiti formiranje novih pupoljaka i oslabiti cvetanje naredne godine. Nedostatak vode tokom aktivnog porasta često dovodi do kraćih izdanaka i sitnijih listova. Pravovremeno zalivanje zato ima dugoročan uticaj na gustinu i dekorativnost krošnje.
Tehnika dubokog i ravnomernog zalivanja
Vodu treba usmeravati u zonu ispod cele krošnje, a ne samo neposredno uz osnovu biljke. Kako žbun raste, aktivni korenovi šire se bočno i mogu se nalaziti izvan vidljivog oboda grana. Sporo zalivanje omogućava vodi da prodre u dubinu umesto da oteče po površini. Crevo sa slabijim protokom ili sistem kap po kap posebno su korisni na nagnutim terenima.
Još članaka na ovu temu
Jedno temeljno zalivanje najčešće je korisnije od svakodnevnog dodavanja male količine vode. Cilj je navlažiti zemljište do dubine na kojoj se nalazi najveći deo korena. Posle zalivanja može se proveriti dubina prodiranja vode tako što se pažljivo otvori mala rupa na ivici korenove zone. Ako je mokar samo površinski sloj, zalivanje je bilo prekratko ili je zemlja previše zbijena.
Jutarnji sati su najbolji za zalivanje jer biljka tada ulazi u najtopliji deo dana sa dovoljnom količinom vode. Večernje zalivanje takođe je moguće, ali lišće ne treba nepotrebno kvasiti pred noć. Dugotrajna vlaga na listovima može povećati mogućnost razvoja gljivičnih oboljenja. Zalivanje po jakom podnevnom suncu manje je efikasno zbog brzog isparavanja i zagrejanog zemljišta.
Sistem kap po kap treba povremeno pregledati jer zapušene kapaljke mogu ostaviti deo korenove zone potpuno suv. Kapaljke se postavljaju u više tačaka oko biljke i pomeraju se prema spolja kako krošnja raste. Jedna kapaljka neposredno uz stablo nije dovoljna za razvijen žbun. Povremeno ručno duboko zalivanje može dopuniti sistem i ravnomernije navlažiti širu površinu.
Sezonski raspored zalivanja
U proleće potrebe za vodom rastu sa porastom temperature i razvojem novih izdanaka. Ako nema dovoljno kiše, zemljište treba proveravati najmanje jednom nedeljno. Posebno je važno zalivanje pre i tokom cvetanja, jer jak nedostatak vode može skratiti trajanje cvetova. Ipak, često zalivanje nije potrebno ako su padavine redovne i zemljište dobro zadržava vlagu.
Tokom leta učestalost zalivanja zavisi od temperature, vetra, tipa tla i izloženosti suncu. Biljke uz zagrejane zidove ili popločane površine gube vodu brže od onih u otvorenom, malčiranom vrtu. U dugim toplotnim talasima vlagu treba proveravati češće, ali se ne sme zalivati samo zato što je vazduh topao. Presudno je stanje zemljišta u zoni korena.
U jesen se zalivanje postepeno smanjuje kako se rast usporava i isparavanje opada. Međutim, suva jesen može biti veoma nepovoljna za zimzelene biljke. Pre prvog dugotrajnijeg smrzavanja zemljišta korisno je obaviti obilno zalivanje. Dobro hidrirana biljka lakše podnosi zimsko isušivanje izazvano hladnim vetrom i sunčanim danima.
Zimi se biljke u zemlji uglavnom ne zalivaju dok je tlo smrznuto. Tokom dužih toplih i suvih perioda bez snega može biti potrebno umereno zalivanje, naročito na zaklonjenim mestima ispod strehe. Voda se dodaje kada je temperatura iznad nule i zemljište može da je primi. Biljke u saksijama kontrolišu se češće jer se njihova korenova bala suši brže čak i zimi.
Organska i mineralna prihrana
Zreo kompost predstavlja bezbedan osnovni izvor hraniva i organske materije. U proleće se raspoređuje u tankom sloju po površini zemljišta, u zoni ispod krošnje. Ne treba ga duboko ukopavati jer bi se time mogli oštetiti površinski korenovi. Postepeno razlaganje obezbeđuje blaži i dugotrajniji efekat od brzodelujućih đubriva.
Mineralna đubriva mogu biti korisna na siromašnim zemljištima ili kod biljaka koje pokazuju slab porast. Najpogodnije su uravnotežene formulacije sa umerenim sadržajem azota i dodatkom mikroelemenata. Granule se ravnomerno raspoređuju po vlažnom zemljištu i zatim zalivaju. Đubrivo se nikada ne ostavlja u gomili uz osnovu žbuna jer visoka koncentracija soli može oštetiti koren.
Azot podstiče razvoj listova i novih izdanaka, ali prevelika količina narušava prirodnu čvrstinu biljke. Preterano prihranjeni izdanci ostaju mekani, podložniji su lisnim vašima i teže sazrevaju pre zime. Fosfor i kalijum učestvuju u razvoju korena, cvetanju i otpornosti tkiva, ali ni njih ne treba dodavati bez potrebe. Najbolje je održavati ravnotežu umesto forsirati jedan deo rasta.
Kasno letnje i jesenje đubrenje azotom treba izbegavati. Biljka tada treba postepeno da uspori rast i pripremi izdanke za hladnoću. Novi, nežni vrhovi nastali posle kasne prihrane lako stradaju već pri prvom ozbiljnijem mrazu. Poslednja značajnija prihrana obično se završava dovoljno rano da izdanci stignu da odrvene.
Prepoznavanje viška i nedostatka hraniva
Svetlozeleni ili žuti listovi mogu ukazivati na nedostatak azota, ali i na problem sa korenom. Ako je zemljište stalno mokro, dodavanje azota neće popraviti stanje i može dodatno opteretiti biljku. Najpre treba proveriti drenažu, vlažnost i stanje osnove žbuna. Tek nakon isključivanja problema sa korenom razmatra se korektivna prihrana.
Žućenje mladih listova uz izraženije zelene nerve često je povezano sa nedostupnošću gvožđa. Ovaj problem se naročito javlja na alkalnim i krečnim zemljištima. Preparati sa helatnim gvožđem mogu privremeno pomoći, ali dugoročno rešenje zahteva poboljšanje reakcije i strukture tla. Organski malč i odgovarajući materijali mogu postepeno stvoriti povoljnije uslove u površinskoj zoni korena.
Tamnozeleni, veoma veliki listovi i dugi, mekani izdanci često ukazuju na višak azota. Takva biljka može slabije cvetati jer energiju ulaže prvenstveno u vegetativni rast. Takođe postaje osetljivija na štetočine koje se hrane nežnim tkivom. U tom slučaju prihrana se obustavlja, a nega usmerava na pravilno zalivanje i sazrevanje postojećih izdanaka.
Kod biljaka u saksijama vremenom može doći do nagomilavanja soli iz vode i đubriva. Beličaste naslage na površini supstrata ili ivici posude ukazuju na takvo nakupljanje. Supstrat se povremeno ispira obilnijim zalivanjem, uz obavezno slobodno oticanje vode. Ako je zemlja stara, sabijena i puna korena, presađivanje u svež supstrat daje pouzdanije rezultate od daljeg dodavanja hraniva.