Bolesti i štetnici pitomog kestena

Uzgoj pitomog kestena, unatoč njegovoj otpornosti, suočava se s prijetnjama od strane specifičnih bolesti i štetnika koji mogu značajno ugroziti zdravlje stabala i smanjiti prinose. Najveći izazovi u zaštiti kestena su rak kestenove kore i kestenova osa šiškarica, organizmi koji su u prošlosti desetkovali populacije kestena diljem Europe i svijeta. Uspješno upravljanje zdravljem nasada zahtijeva integrirani pristup koji kombinira preventivne mjere, kao što su odabir otpornih sorti i pravilna agrotehnika, s biološkim i, u krajnjoj nuždi, kemijskim mjerama suzbijanja. Poznavanje simptoma, biologije i načina širenja najvažnijih patogena i štetnika prvi je i najvažniji korak u planiranju učinkovite strategije zaštite i očuvanja produktivnosti kestenovih nasada za budućnost.

Preventivne mjere su temelj svake uspješne strategije zaštite bilja. Sve počinje odabirom zdravog i certificiranog sadnog materijala te sadnjom sorti koje pokazuju veću otpornost na najznačajnije bolesti, prvenstveno na rak kestenove kore. Sadnja na odgovarajućim, dobro dreniranim tlima smanjuje rizik od bolesti korijena poput tinte bolesti. Pravilna agrotehnika, koja uključuje uravnoteženu gnojidbu, pravilno orezivanje za osiguravanje prozračnosti krošnje i izbjegavanje mehaničkih oštećenja, jača opću otpornost i vitalnost stabala, čineći ih manje podložnima napadima.

Redoviti nadzor i pregled nasada ključni su za rano otkrivanje problema. Potrebno je obraćati pažnju na bilo kakve promjene na kori, lišću, izbojcima ili plodovima. Rano uočavanje simptoma raka kore, pojave šiški od ose šiškarice ili crvljivosti plodova omogućuje pravovremenu reakciju i primjenu mjera kontrole prije nego što se zaraza ili napad prošire. Uklanjanje i uništavanje zaraženih grana, opalog lišća i plodova (sanitarne mjere) važan je dio smanjenja infektivnog potencijala patogena i populacije štetnika u nasadu.

Biološka kontrola nudi ekološki prihvatljiva rješenja za neke od najvećih problema u uzgoju kestena. Najpoznatiji primjer je uvođenje parazitske osice Torymus sinensis za suzbijanje kestenove ose šiškarice, što se pokazalo kao izuzetno uspješna i dugoročno održiva metoda. Također, u borbi protiv raka kestenove kore koristi se metoda hipovirulencije, gdje se zaražena stabla “liječe” primjenom oslabljenih, hipovirulentnih sojeva gljive uzročnika, koji se šire u populaciji patogena i smanjuju njegovu agresivnost. Ove metode zahtijevaju stručno znanje, ali predstavljaju budućnost održive zaštite kestena.

Rak kestenove kore

Rak kestenove kore, uzrokovan gljivom Cryphonectria parasitica, najdestruktivnija je bolest pitomog i američkog kestena. Ova bolest je odgovorna za gotovo potpuno uništenje populacije američkog kestena u prvoj polovici 20. stoljeća, a i danas predstavlja ozbiljnu prijetnju europskim kestenovim šumama i nasadima. Gljiva ulazi u stablo kroz bilo kakve rane na kori, bilo da su one uzrokovane orezivanjem, tučom, pukotinama od mraza ili djelovanjem insekata. Jednom kad uđe, širi se u unutrašnjem dijelu kore (kambiju), prekidajući protok vode i hranjivih tvari.

Prvi simptomi zaraze su pojava blago ulegnutih, žuto-narančastih do smeđih mrlja na kori debla ili grana. Kako se infekcija širi, kora na zaraženom mjestu puca, suši se i stvara karakteristične rak-rane. Iznad mjesta zaraze, lišće počinje žutjeti, venuti i sušiti se, ali često ostaje visjeti na grani i tijekom zime, što je tipičan znak bolesti. Na površini zaražene kore mogu se uočiti sitna narančasta ili žuta plodna tijela gljive (piknidi i periteciji), iz kojih se oslobađaju spore koje dalje šire zarazu putem vjetra, kiše, ptica i insekata.

Borba protiv raka kestenove kore je izuzetno teška. Ključna je prevencija, koja uključuje sadnju otpornijih sorti, poput hibrida europskog i japanskog ili kineskog kestena (Castanea crenata, C. mollissima), koji pokazuju viši stupanj otpornosti. Izbjegavanje bilo kakvog oštećivanja kore je imperativ, a sav alat za orezivanje mora se dezinficirati (npr. alkoholom ili varikinom) prilikom prelaska s jednog stabla na drugo. Sve zaražene grane potrebno je odmah odrezati znatno ispod vidljivih simptoma, iznijeti iz nasada i spaliti.

Jedina učinkovita metoda liječenja već zaraženih stabala je biološka kontrola pomoću hipovirulencije. Ovaj pristup uključuje unošenje hipovirulentnih (oslabljenih) sojeva gljive Cryphonectria parasitica, koji su i sami zaraženi specifičnim virusom (dsRNA virusom). Kada se hipovirulentni soj spoji s virulentnim (agresivnim) sojem na stablu, virus prelazi u virulentni soj i smanjuje njegovu sposobnost izazivanja bolesti. To omogućuje stablu da kalusiranjem zatvori rak-ranu i oporavi se. Ova metoda je složena, ali je jedina nada za spas vrijednih stabala i očuvanje genetske raznolikosti.

Tinta bolest korijena

Tinta bolest, uzrokovana patogenima sličnim gljivama iz roda Phytophthora (najčešće P. cinnamomi i P. cambivora), ozbiljna je bolest koja napada korijenov sustav pitomog kestena. Ovi patogeni žive u tlu i šire se pomoću vode, a najviše im pogoduju teška, zbijena i slabo drenirana tla gdje se voda dugo zadržava. Infekcija obično započinje na sitnom, vlaknastom korijenju i postupno se širi na deblje korijenje i korijenov vrat. Zaraženo korijenje trune, postaje crno i gubi svoju funkciju upijanja vode i hranjivih tvari.

Simptomi iznad zemlje su posljedica propadanja korijenskog sustava i nisu specifični, što može otežati dijagnozu. Stablo pokazuje opće slabljenje, lišće je sitnije nego inače, žućkaste boje i rijetko. Izbojci su kraći, a cijela krošnja izgleda prorijeđeno. U ljetnim mjesecima može doći do naglog venuća i sušenja lišća na pojedinim granama ili cijelom stablu. Najkarakterističniji simptom, po kojem je bolest i dobila ime, je pojava tamnog, gotovo crnog iscjetka nalik tinti u podnožju debla, na korijenovom vratu. Skidanjem kore na tom dijelu uočava se klinasto, plamenasto širenje nekroze iz korijena prema deblu.

Prevencija je jedina učinkovita mjera borbe protiv tinte bolesti. Sve počinje odabirom lokacije za sadnju; apsolutno je nužno izbjegavati terene s lošom drenažom i teškim, glinovitim tlima. Priprema tla, uključujući duboko oranje i, ako je potrebno, postavljanje drenažnih cijevi, može značajno poboljšati ocjeđivanje. Sadnja na povišene gredice također može pomoći da se korijenov vrat održi suhim. Korištenje otpornih podloga, kao što su neki hibridi Castanea crenata x Castanea sativa, najpouzdaniji je način prevencije ove bolesti u rizičnim područjima.

Jednom kada stablo pokaže jasne simptome tinte bolesti, mogućnosti za liječenje su vrlo ograničene i najčešće neuspješne. Zaražena stabla obično propadaju unutar nekoliko godina. Moguće je pokušati s primjenom fungicida na bazi fosfonata (npr. fosetil-aluminij) putem zalijevanja ili injektiranja u deblo, što može privremeno usporiti širenje bolesti, ali rijetko dovodi do potpunog izlječenja. Stoga je naglasak isključivo na preventivnim mjerama i izbjegavanju sadnje kestena na nepogodnim tlima.

Kestenova osa šiškarica

Kestenova osa šiškarica (Dryocosmus kuriphilus) invazivni je štetnik porijeklom iz Kine koji se posljednjih desetljeća proširio Europom i postao ključni štetnik pitomog kestena. Riječ je o malenoj osi (2.5-3 mm) koja se razmnožava partenogenetski, što znači da se ženke razmnožavaju bez oplodnje, što omogućuje vrlo brzo širenje populacije. Odrasla ženka u ljetnim mjesecima polaže jajašca u vegetativne ili cvjetne pupove kestena. Ličinke se razvijaju unutar pupa tijekom jeseni i zime, a u proljeće njihov razvoj inducira stvaranje karakterističnih zelenih ili crvenkastih šiški (gala).

Šiške su nenormalne izrasline biljnog tkiva koje ometaju normalan razvoj izbojaka, listova i cvatova. Unutar svake šiške razvija se jedna ili više ličinki. Zbog formiranja šiški, smanjuje se lisna površina potrebna za fotosintezu, izbojci zaostaju u rastu, a što je najvažnije, smanjuje se formiranje ženskih cvjetova, što direktno dovodi do drastičnog pada prinosa, koji može iznositi i do 80%. Jaki napad tijekom više uzastopnih godina može ozbiljno iscrpiti i oslabiti stablo, čineći ga podložnijim napadu drugih bolesti i štetnika.

Kemijsko suzbijanje kestenove ose šiškarice izuzetno je teško i uglavnom neučinkovito. Ličinke su zaštićene unutar šiški, a odrasle jedinke imaju kratak životni vijek, što otežava određivanje pravog trenutka za primjenu insekticida. Osim toga, primjena insekticida u vrijeme cvatnje kestena može biti štetna za pčele i druge korisne oprašivače. Stoga se kemijska zaštita ne preporučuje i nije dugoročno rješenje za ovaj problem.

Najučinkovitija i ekološki najprihvatljivija metoda borbe protiv ose šiškarice je biološka kontrola uvođenjem njenog prirodnog neprijatelja, parazitske osice Torymus sinensis. Ova sićušna osica također je porijeklom iz Azije i specijalizirani je parazitoid kestenove ose šiškarice. Ženka Torymus sinensis svojom dugom leglicom polaže jaje u šišku, na ličinku ose šiškarice. Ličinka parazitoida se zatim hrani ličinkom domaćina i uništava je. Uspostavljanje populacije Torymus sinensis u nasadima kestena dugotrajan je proces, ali jednom kad se uspostavi prirodna ravnoteža, populacija ose šiškarice drži se pod kontrolom na razini koja ne uzrokuje značajne ekonomske štete.

Kestenovi savijači i ostali štetnici

Plodove pitomog kestena napada nekoliko vrsta insekata, a najznačajniji su kestenovi savijači, prvenstveno kestenov plodov savijač (Cydia splendana) i kestenov rani savijač (Pammene fasciana). Ovi leptiri polažu jaja na mlade ježince, a ličinke (crvi) se nakon izlaska ubušuju u plod gdje se hrane i razvijaju. “Crvljivi” plodovi gube tržišnu vrijednost, nisu za ljudsku upotrebu i podložniji su razvoju plijesni. Štete od savijača mogu biti vrlo velike, ponekad uništavajući i veći dio uroda.

Kontrola kestenovih savijača je složena. Jedna od važnih preventivnih mjera je sakupljanje i uništavanje svih zaraženih, crvljivih plodova koji su otpali kako bi se smanjila populacija za sljedeću godinu. Postavljanje feromonskih zamki može pomoći u praćenju leta leptira i određivanju optimalnog vremena za primjenu insekticida. Kemijska zaštita, ako je nužna, provodi se prskanjem krošnje u vrijeme masovnog leta leptira i polaganja jaja, prije nego što se ličinke ubuše u plod. Potrebno je koristiti insekticide registrirane za tu namjenu, poštujući karencu.

Osim savijača, kesten mogu napadati i drugi štetnici. Kestenova pipa (Curculio elephas) je kukac čija ženka dugim rilom buši rupu u ježincu i plodu te polaže jaje. Ličinka se razvija unutar ploda, a nakon što plod padne na tlo, izlazi iz njega i zakukulji se u tlu. Simptomi su slični kao kod savijača – crvljivost plodova. Mjere kontrole uključuju sakupljanje napadnutih plodova i obradu tla ispod krošnje kako bi se uništile kukuljice.

Na lišću kestena mogu se pojaviti razne vrste lisnih uši, grinja ili stjenica, ali one rijetko uzrokuju značajne štete na odraslim, zdravim stablima. Potkornjaci mogu napasti oslabljena i stresu izložena stabla, bušeći hodnike ispod kore i dodatno ubrzavajući njihovo propadanje. Najbolja zaštita od ovih sekundarnih štetnika je održavanje visoke vitalnosti i dobrog zdravstvenog stanja stabala kroz pravilnu njegu, navodnjavanje i gnojidbu, jer zdrava stabla imaju vlastite mehanizme obrane od napada većine štetnika.